Luka mira na obalama neba (Lukomir - BiH)

Selo Lukomir: Život i tradicija u visinama

Još 2000-te godine sam prvi puta čuo za selo Lukomir i saznao da se nalazi negdje daleko iza Bjelašnice. Trebalo mi je punih pet godina da se odvažim da odem u to selo koje je, u međuvremenu, postalo skoro pa turistički brend u BiH. Primjera radi, ukucate ime Lukomir na Google i dobijete hiljade web stranica u kojima se pominje. Rijetka su takva sela, ne samo u BiH nego i u svijetu.

Sam u prirodi

Raspitah se kako doći do luke mira, kako odmila sada zovu to selo. Imao sam sreću da mi je vodič jedan od potomaka starosjedioca sela, prezimena Čomor. Put vodi iz Sarajeva, pa do Bjelašnice, gdje se još vide ostaci olimpijske prošlosti planine. Predjeli su prelijepi, ali ljudski nemar također nema granicu. Prolazimo skijaški centar koji je sada jedno veliko gradilište hotela i sličnih turističkih objekata. Sjeverna strana Bjelašnice je pokrivena uglavnom crnogoričnom šumomi i dok idemo prema južnim obroncima šumski pokrivač postaje sve rjeđi. Ovi predjeli su u proljeće toliko zeleni da vas oči skoro zabole od jačine boja neba i prirode. Pogotovo ako ste, kao i ja, navikli na urbano sivilo. Cesta kojom se vozimo postaje sve uža i tjera vas da pažljivije vozite, pa i da se zaustavite, i udahnete to prostranstvo koje je samo 45 minuta vožnje od vrelog asfalta. Predio kojim se vozimo je brežuljkast sa pašnjacima i pokojim stablom koje još uvijek nije pokošeno gromom, niti ljudskom rukom. Nakon asfaltnog dijela vozimo se makadamskom cestom kroz Dugo polje. Opravdan mu je naziv. Okolo su vrhovi visoki oko 2000 metara, a obronci beskonačne travnate površine. Ovdje su se pojmovi beskonačnoga i lijepoga udružili. Naravno, zaustavljamo se i izlazimo iz automobila. Udaljavam se nekoliko koraka od ceste i okrećem oko sebe. Ako sam ikada želio da osjetim kako je to biti sam u prirodi, a da ustvari ne budem sam, onda je to sigurno bio ovaj moment u Dugom polju. Na ovaj stanici uviđam kako je automobil kojim smo se dovezli izvršio brutalnu agresiju na okolinu, ali nam je neophodan za naš put, mada sam, iskreno govoreći, poželio dalje nastaviti pješke. Neki drugi put, definitivno!
Ugledah već i prve ljude kako rade na parcelama i čuvaju stada ovaca i to je bio znak da smo blizu cilja. Svi pozdravljaju i mašu. Čak i psi ovčari razdragano trče za automobilom kao neka vrsta pratnje do ulaza u selo. Međuljudske veze ovdašnjih mještana su puno jače od onih u urbanim sredinama, a i brzo uspostavljaju veze sa sve većim brojem posjetilaca. Ali, ostavljam priču o tom sociološkom fenomenu za kraj ove reportaže.

Žeđ za spokojem

Pri samom ulasku primjetan je mir i spokoj koji vlada selom. Kuće se savršeno uklapaju u kamenito i travnato okruženje. Sve je u nekoj harmoniji. Tišinu prekida jedino poneko oglašavanje domaćih životinja koje se uglavnom nalaze uz same kuće domaćina, u torovima i štalama ili su na okolnim padinama na ispaši. Kuće mještana Lukomira su male kamene jednospratnice, pokrivene smrekinim jednoobraznim komadima - šimlom. Slični materijali i tehnika gradnje kuća su prisutni širom jugoistočne Europe po selima kojima je osnovna djelatnost stočarstvo. Primjetni su i noviji materijali na krovovima, koji odskaču od ostalih napravljenih na tradicionalni način, ali to je posljedica materijalne neimaštine mještana. Ulaskom dublje u selo nađoh se na recimo maloj raskrsnici gdje je na jednoj strani novoizgrađena česma za svakoga kome je voda neophodna. Par mještana mi sugeriše da se napijem jer je to jedna od najčistijih voda, direktno sa padina planine Obalj. Stvarno je takva. Hladna i gasi žeđ već nakon nekoliko gutljaja. Čitav taj dio izgleda kao jedan veliki gradski trg gdje se ljudi krijepe i druže, samo što sumnjam da bih pio vodu iz gradskih fontana. Nastavljam dalje u selo i primijetih jednu građevinu koja se svojom veličinom i načinom gradnje razlikuje od ostalih. Saznajem da je to planinarski dom koji je izgrađen uz pomoć sredstava skandinavskih zemalja. Učinilo mi se neobičnim to što sam u selu sreo par Norvežana i drugih stranaca iz zemalja koje je teško sresti u Sarajevu, a kamoli u nekom selu. Tu se vidi da ovo nije baš bilo kakvo selo. Primijetih poznate kamene obrise na dnu obronaka Oblja uz samo seosko groblje (mezarje). To je nekoliko stećaka koji su dokaz da je ovo područje nastanjeno još od 14. vijeka. Smatra se da su potomci današnjih mještana Lukomira, stočari iz okoline današnjeg Stoca u Hercegovini.

Harmonija sela i prirode

Pogled vam ovdje lako ide u visinu mada osim neba, imate mnogo toga za vidjeti. Na horizontu prema jugu su vam vrhovi planine Visočice i ostalih hercegovačkih ljepotica. Ugledah iznad sela kao vidikovac obrastao travom koji zasigurno pruža fantastičan pogled kako na selo, tako i na sve planine u okruženju. Za nekoliko minuta penjanja tek primijetih da se selo nalazi na ivici dubokog kanjona tako da se dalje nema gdje ići, osim u Raketnicu koja čini taj kanjon dubok i do 1000 metera. Sam kanjon Raketnice je jedna od prirodnih ljepota koje vrijedi obići, mada za taj obilazak treba imati malo avanturističkog duha. Vijenac, kako se zove uzvišenje iznad sela, je ispunio obećanje. Pogled je predivan. Vidi se kompletno selo i dolazi do izražaja sva njegova ljepota i harmonija sa okolinom. Kuće su u savršenoj harmoniji sa obroncima i pašnjacima okolnih planina. Saznajem da postoji i Donji Lukomir koji se nalazi niže na padinama kanjona, ali je prije nekoliko decenija razoren snježnim lavinama sa Oblja pa su se mještani pomjerili na ovu "sigurniju" lokaciju. Sada na mjesto Donjeg Lukomira mještani vode stoku na ispašu. Na vijencu vidite kompletan kanjon Raketnice. Raketnicu ne možete vidjeti, ali je možete čuti. Uživam još malo na Vijencu u tišini Raketnice i pogledu koji seže sve do granica susjednih država. Na ovom se mjestu, rekoše mi mještani, miješaju klime. Toplija sa juga i Jadrana i hladna sa sjevera. Odlično podneblje za bogatu floru i faunu. Ljekovite biljke su svuda oko nas. Samo se treba sageti i znati šta berete i za šta to služi. Ovaj će me posjet natjerati da se malo više obrazujem u tom smjeru.

Cura u selu, a rukotvorine na Internetu

Primijetih da se kod planinarskog doma već okupila grupa od nekoliko mještanki sela. Upoznavanje prođe glatko. Uz uobičajna pitanja, od kuda sam, i slično, ide i pitanje jesam li oženjen?! Na što sam, niti sam ne znam iz kojeg razloga, rekao da jesam. Razlog je za njih jednostavan. Imaju još jednu "curu" u selu, tačnije neudatu ženu, pa se sad čitavo selo trudi riješiti taj "problem". Izvukao sam se ovaj put. I ovaj detalj govori dosta o samom načinu života ovdašnjih ljudi. Izuzetno čvrsta međuljudska zajednica, čiji su ljudi izuzetno gostoprimljivi. Jako teško je izbjeći kafu sa nekim od domaćina. A nerijetko budete ponuđeni i neobično ukusnom pitom i janjećim mesom. Brzo su mi zapamtili ime i već pri kasnijim obilascima me tretiraju kao "svog".
Primijetih da je emancipacija ovdje suvišna rijeć. I žene i muškarci rade skoro sve poslove nekako normalno. Čak je primjetna blaga dominacija žene u porodici. A ako želite dobiti ključ od planinarskog doma radi odmora morate znati pregovarati sa "neumoljivom" nanom Fatom.
Naravno neizbježno je prodavanje rukotvorina koje vrijede svaki novćić jer su u potpunosti napravljene od materijala sa Lukomira. Od šišanja ovaca, vune, boja, do čarapa, rukavica, kapa, ponjava, staza i čak futrola za mobitele! Odličan spoj tradicije i modernih tehnologija, mada niko od seljana niti posjeduje mobitel niti se njime koristi. Zemaljska telefonska linija je tek uvedena prije par godina, i to, neko reče, optičkim kablom! Vitalnost ljudi je vidljiva. Osamdesetogodišnjaci i njihove supruge i dalje trče za stadima i hodaju obroncima, na kojima bi mnogi njihovi vršnjaci iz gradova, pri prvim koracima imali problema. Sve su to veseli ljudi, uvijek spremni za šalu. Razmišljam kako ovo dođe kao neka banja samo što se odmah osjećate bolje uz šetnju i druženje. Dobijam na poklon jedne planinarske čarape, pri čemu saznajem da se jedne ovakve mogu kupiti i na Internet stranici svjetski poznatog časopisa Nacionalna Geografija. I to je jedini proizvod ovog dijela svijeta koji se tu može naći.

Tradicionalno dobar osjećaj

Odlazimo puni utisaka. Ja pogotovo. I definitivno se vraćam prvom prilikom. Vodič, a sada već i prijatelj, Alem Čomor mi predstavlja planove tek osnovane Turističke zajednice Lukomir. Planovi su ambiciozni. Očuvanje kulturne baštine, načina života, tradicije, izgleda sela i sl. Odlučujem se aktivno uključiti. I što se više uključujem uviđam da što više pomažem organizaciji koju čine mlađi naraštaji porodica sa Lukomira, to više sebe obogaćujem tradicijom i kulturom naših predaka. Vrijedi probati. Osjećaj je tradicionalno dobar.