Maglić - Bogatstvo istorije i prirode

Već dugo imam želju da osvojim najviši vrh Bosne i Hercegovine. Osjećam neko strahopoštovanje prema toj planini koja je okružena netaknutom prirodom i uspomenama iz zadnjeg svjetskog rata. Upravo me ta priroda i istorija najviše privlače, a ne i sama činjenica da je to najviši vrh jedne države. Krećem iz Sarajeva sa prijateljem, Holanđaninom. Zbijamo šale na račun njegove zemlje kojoj je najviši vrh vjerovatno vrh jednog tornja od neke crkve. Smijemo se tako i približavamo se našem cilju. Ulazimo u područje Nacionalnog parka Sutjeska. To ime nešto znači svima nama koji smo učili istoriju prije ovog zadnjeg rata. Ugledah spomenik na Sutjesci. Poznata skulptura budi sjećanja kada sam ovdje zadnji put bio prije nekih 25 godina. Priroda oko nas jednostavno umiruje i daje osjećaj spokoja. Idealno mjesto za nekoga ko je često pod stresom brzog života u gradu. Tišina svuda oko nas i tako jake boje prirode da me zaboliše oči nakon nekoliko minuta uživanja u okolnim pejsažima. Ovdje je priroda tako grandiozna, da se kao čovjek osjećate ponizno uporkos činjenici da ste pripadnik najdominantnije vrste na Planeti. Gledam te novoizrasle biljke, tek izrasle krošnje mladih vrsta, kao i stogodišnjake koji ponosno i nekako nadmočno stoje iznad, kao roditelji koji nadgledaju svoju djecu kako rastu.

Ulazak u Peručicu


Upravo ta stogodišnja stabla najavljuju nam ulazak u poznatu Peručicu, najveću prašumu u Europi koja je prava otvorena riznica razlolikosti biljnog i životinjskog svijeta. Penjemo se starim makadamskim šumskim puteljkom i divim se toj nadmoćnoj prirodi koja nas okružuje i prihvata u svoje okrilje. Dio prašume kojim prolazimo je sastavljen od kombinacije bjelogorice i crnogorice. Stabla su viša od 50 metara i odišu nekom mirnoćom u svoj toj svojoj gracioznosti i veličini. Zaustavljam se nekoliko puta da uživam u tom prirodnom muzeju. Dolaskom na jadno uzvišenje, zelena boja prelazi u izrazito plavu boju neba. Vrijeme je izuzetno lijepo i idealno za ostvarenje našeg cilja. Na toj uzvisini ostavljamo naša vozila i divimo se okolini. Ispod nas je prašuma, a iznad nas plavo nebo, i Maglić koji je dominantan na horizontu. Sam pogled na tu planini budi osjećaj straha. Izgleda kao piramida od kamena koja se uzdiže iznad pašnjaka. Strah podkrepljuje sama činjenica da mi idemo na vrh! Ako mislim odustati, ovdje je zadnja šansa. Da sam odustao, ovdje bio kraj reportaži. Ali, nisam.
Privodimo kraju zadnje pripreme za penjanje i krećemo. Ulazimo u šumu koja pripada samoj ivici prašume. Hodanje između tih ogromnih stabala odmara i ideaan je početak i uvod u puno napornije izazove. Probijamo se kroz grmlje, a poželio sam da imam i mačetu, jer je nakad rastinje tako gusto da se moramo spuštati do zemlje i prolaziti stazom.

Osvajanje vrha

Konačno izlazimo iz prašume i penjemo se blagim usponom do visoravni iz koje se uzdiže naš cilj. Teško je dočarati ljepotu te visoravni, ali slijedeći put vodim sa sobom barem jednog pjesnika i gomilu slikara i fotografa. To je raj za umjetnike. Zastajem prečesto. Toliko je lijepih predjela i inspirativnih detalja da sam se par puta ozbiljno zabrinou da sam izgubio grupu ispred sebe. Obilje tek procvjetalih biljaka vam jednostavno mami pogled na svaki kutak tog prostranstva. Na horizontu mi se pruža predivan pogled prema crnogorskoj ljepotici, Durmitoru. Pažnju mi privlači i igra leptirova koje se lepršaju krilima i kao da nam time žele dobrodošlicu. Ima ih raznih boja i oblika. Priroda se opet potvrdila kao najbolji dizajner. Jednostavo sam okružen savršenim oblicima i kombinacijama boja. Dolazimo do uspona koji me izbacuje iz harmonije boja i oblika i vraća u realnost. Ponovo se javlja osjećaj straha. Izazov je ispred mene u obliku planinskog vrha koji para samo nebo. Počinje konstantan uspon do vrha. Dok se penjemo kosinama, da bi ublažili uspon primjećujem u udolinama planine, još ostatke snijega. Da napomenem, mi se penjemo u augustu. Razlog zadržavanja snijega možemo naći u dubini udoline i njenoj nedostupnosti sunčevim zrakama. A mi itekako osjećamo to isto sunce.
Hajdučka vrata
Nakon par dana od osvajanja vrha ja sam imao boju kože sa kojom sam mogao mirne duše tvrditi da sam bio sedam dana na moru. Nakon napornog uspona dolazimo do mjesta gdje moramo koristiti ruke i biti izrazito oprezni. Tu je i čelična sajla koja će pomoći da savladamo skoro vertikalni uspon. Nakon toga zadovoljno nastaljam naprijed i nekako osjećam da je blizu vrh. Mislim da je to ustvari više bila moja želja. Nisam ni slutio da me čeka još par sati konstantnog uspona nakon kojeg smo se popeli na jedan prevoj. Ja sam žarko želiko da je to Maglić ali... Vodič nam pokazuje vrh. Konačno vidimo cilj koji je na nekoliko stotina metara zračne linije. Odmaramo na prevoju sa kojeg se vide i planine Crne Gore i susrećemo jos planinara koji imaju isti cilj. Ko bi rekao da je ovdje tako velika frekvencija ljudi. U neku ruku mi je to drago vidjeti. Uliva mi dodatnu energiju za osvajanje samog vrha. Puštamo jednu grupu planinara, a mi jos uživamo u pogledu. Tu su i hajdučka vrata. Prirodni fenomen u stijeni kojeg je vijekovima stvarao vjetar i kamen. To je prsten od stijene kroz koji prolaze vjetrovi i koji daje dodatnu važnost samom vrhu. Čini ga važnim i izdvaja ga od ostalih običnih vrhova koji u svojoj strukturi ne posjeduju taj prirodni fenomen. Konačno je vrijeme da i mi krenemo da osvojimo sam vrh. Nakon dvadesetak minuta penjanja dolazimo na vrh koji se već nalazi okupiran planinarima.

Pogled s vrha Maglića

Sa vrha, pogled oduzima dah. Na jednoj strani recimo kanjon Tare, na drugoj Durmitor, na trećoj prašuma Peručica. U daljini vidimo i oblake koji su nam u ravnini s našim pogledom. Vrijeme nas izuzetno služi i omogućava taj nevjerovatan pogled na okolne kreacije prirode. U podnožju planine pogled nam privlači jedna jarko zelena površina. To je planinska ljepotica, voda Trnovačkog jezera. Dugo gledamo u to jezero i imamo osjećaj kao da i nas planina posmatra tim zelenim okom. Oči u oči sa prirodom. To mogu samo oni koji su zaljubljeni u prirodu i taj put osvajanja vrha im je kao vodjenje ljubavi do vrhunca. I tada se pogledate oči u oči. Stanje nakon toga svako sebi neka predoči. Nakon tog postljubavnog opuštanja dolazi ono što inače priroda treba. Osjećaj za glad i zeđ je sve jači. Svi uzimamo ono što najviše volimo i što smo ponijeli sa sobom na ovo putovanje. Polako se vraćam u realnost i primjećujem ljude na vrhu. Gužva je! Raznih prijatelja prirode iz okolnih država kao i iz drugih kontinenata. Jedan zanimljiv čovjek mi privlači pažnju. Zove se Konstantin. To je Austrijanac koji radi u Sarajevu i popeo se čitav put bosih nogu! Nevjerovatno i vrijedno divljenja. Nakon toga su neki od nas to pokušali prilikom obilaska vodopada Peruće.

Sam silazak sa vrha je bio nekako brži ali i opasniji. Tako vam je i u životu. Dok osvajate uživate, a kada osvojite pažnja vam pada, i ne gledate i ne uživate kao pri osvajanju. Zvuči poznato? Konačno dolazimo do polazne tačke gdje smo ostavili naša vozila. Nakon kraćeg sumiranja utisaka spuštamo se prema dolini rijeke Sutjeske. Zaustavljamo se na mjestu gdje se vidi vodopad Peruće. Oponašmo Konstantina i mnogi od nas dolaze do vidikovca golih nogu. Na ivici stijene se nalazi vidikovac sa kojag se vidi vodopad koji razdvaja bezgranično šumsko prostranstvo na dva dijela. Uživamo u pogledu nekoliko trenutaka, a onda se vraćamo u vozila i krivudavim makadamskim putom kroz prašumu dolazimo na magistralni put za Sarajevo. Ovo putovanje ću zasigurno dugo pamtiti. I sada kada pišem ovu reportažu uz jazz muziku koktel bara Južnjačka utjeha u Baškim Vodoma okružen preplanulim privlačnim ženskim tjelima i dalje imam jasne slike tog dijela Bosne i Hercegovine. Vrijeme je da se vratim u sadašnjost i posvetim pažnju jednom preplanulom tijelu sa bojom očiju kao nebo iznad Maglića. Do sljedeće reportaže, živjeli!

Maglić u činjenicama

Maglić je dinarska planina na granici Bosne i Hercegovine i Crne Gore oko 20 km jugozapadno od Foče. Maglić je planina sa najvišim vrhom u BiH. Najviši vrh planine je Veliki Vitao (2.396 m) u Crnoj Gori, dok je na bosanskoj strani planine najviši vrh Maglić na 2.386 m nadmorske visine.
Planina je omeđena rijekom Sutjeskom na zapadu, planinom Volujak na jugozapadu, rijekama Drinom i Pivom na sjeveroistoku te planinom Bioč na jugoistoku.
Maglić je izgrađen od permskih stijena, mezozojskih krečnjaka, dijabaza i malafira, a vidljivi su i lednički tragovi. Obrastao je bukovom i crnogoričnom šumom. Gornja šumska granica je na oko 1.600 m, a iznad te visine je plato sa pašnjacima i brojnim grebenima i visovima. Najpoznatije visoravni su Vučevo (sa vrhom Crni Vrh), Rujevac, Snježnica, Prijevor i Mratinjska Gora. Na Magliću se nalazi i Peručica, najveća prašuma u Evropi, te veliki cirk Urdeni dolovi sa Trnovačkim jezerom na 1.517 m. Podnožje planine i sve padine su bogate vodom, sa brojnim izvorima od kojih je najizdašniji Carev Do koji nikad ne presušuje.