Vikend na jadranskom otoku

SArajevo - SAplunara

Nakon proteklih reportaža na teme planinarenja, seoskog života i istorijskih spomenika, vrijeme je da vas povedemo na more. U našim glavama je nekako ustaljeno mišljenje da ako niste bili na moru niste ni bili na odmoru. Možete vi obilaziti sve moguće muzeje i planine, ali ako niste barem malo osjetili slanu vodu na svojoj koži i ležali na nekoj od plaža Jadranskog mora, jedostavno niko vas ne računa za nekoga ko je bio na odmoru. I tako vođeni tom ustaljenom praksom krećemo u kraći posjet jednom od ljepših otoka Jadranskog mora - Mljet. A to je upravo idealan otok za odmor. A i sam put do obale nam može biti zanimljiv.

Savršena pura i brana sa greškom

Polazimo iz Sarajeva u jutarnjim satima. Septembar se osjeti na ulicama. Gužva je jer su se svi već vratili sa odmora. A ja sa prijateljima, tek krenuo. Uz put se osjeti i dolazak jeseni. Zelena boja prirode uzmiče žutoj i crvenoj. To nas nimalo ne brine. Idemo na otok gdje se možemo kupati i u novembru, kad se u Sarajevu pripremaju skije za staze na Jahorini i Bjelašnici. Nakon prolaska kroz Konjic, javlja nam se potreba za hranom i jednoglasno odlučujemo da idemo na domaću puru u restoran Pećina, kod naselja Čelebići. Skrećemo sa magistralnog puta i pratimo znakove koji nas vode do malog restorana koji je našao svoje mjesto u klisuri. Okružen je malim ribnjakom. Pored restorana se nalazi i mala vodenica koja nam garantuje da je pura od domaćeg brašna. Dok naručujemo prijateljica nam predloži obilazak jedne brane bez funkcije u blizini restorana. Zainteresovani krenemo dublje u klisuru putem koji se upravo tada rekonstruisao. Nakon nekoliko minuta hoda uz par lijepih vodopada i simpatičnih vikendica, gdje jednu, svu u jarkim bojama, imenujemo kućom "Ivice i Marice". Nakon te idilične kućice dolazimo do zaista neobičnog zdanja. Naime, to je brana, ali sa prolazima za put i rijeku koji su naknadno izbušeni. Prijateljica mi objašnjava kako je došlo do ove neobične konstrukcije. Naime, prije nekih 40 godina tu je bila predviđena brana sa hidrocentralom. I izgrađena je, ali zbog lošeg planiranja (zvuči poznato?!), konstruktori su previdjeli činjenicu da sastav tla budućeg akumulacijskog jezera onemogućava zadržavanje vode. I tako je brana ostala kao spomenik lošeg planiranja. Vraćamo se sa tog nadrealnog mjesta u restoran i naručujemo puru. Dok uživamo u jelu planiramo posjetu sportskom centru u Međugorju.

Odbojka u Međugorju

Međugorje svi uglavnom poznaju kao destinaciju za vjernike. Ali uz pomoć vjerskog turizma Međugorje sada nudi i rekreativne sadržaje. Tu se već neko vrijeme pripremaju razni sportski klubovi. Sadržaji su vrhunski, a mediteranska klima omogućava rekreaciju tokom čitave godine. Zastajemo u jedan od tih centara i sa prijateljima obilazimo bazene i sportske terene. Ugledah terene za odbojku na pijesku. Nisam mogao odoliti. Uskoro su oba terena bila puna i igrala se odbojka. Doduše amaterska, ali veoma zabavna. Taj sport zaista pruža poseban osjećaj. Svi smo napustili pijesak sa osmijehom, nakon par sati zabavne igre, i nastavili put dalje, ka jugu. Taj pijesak i odbojku ću još pamtiti i po lijepoj djevojci sa kojom sam igrao u timu. Pozivamo je da nam se pridruži na našem putu. Nije pristala. Otišla je na drugu stranu. Nastavljam put uz nadu da ćemo opet igrati odbojku u istom timu.

Stolno vino

Prolazimo tri puta granicu između iste dvije zemlje u nekoliko minuta i stižemo u Ston. Lijep grad koji je čuvao poluotok Pelješac i njegova bogatstva u burnoj istoriji. Ugledasmo zidine oko grada i ubrzo se nađosmo na putu ka ulazu na gradske zidine. Kažu da su najduže poslije Kineskog zida. Obilazak pruža lijep pogled na sam grad i okolicu. Pored grada se nalazi i najstarija solana u Europi. Mali grad, a tako puno zanimljivih građevina. Pronalazimo radnju sa poznatim sortama vina iz tog kraja. Kupujemo bocu vina sorte Plavac, koja je jedna od najpoznatijih na Pelješcu. Kupujem i jedan mali poklon za djevojku koja mi se još mota po glavi. Vraćamo se u vozilo uz utiske sa zidina i malih, tipičnih mediteranskih, ulica Stona, te krećemo prema Prapratnom. To je mjesto gdje čekamo trajekt za Sobru, luku na Mljetu. Razgovaramo sa prodavačicom karata i čudimo se činjenici da ona nikada nije bila na Mljetu. Slažemo se da čovjek, nekako ne vidi ono što mu je pred očima, a teži da vidi ono što je daleko daleko. Slažemo se da je vrijeme da uložimo trud i prvo obiđemo sve destinacije u našoj okolini. To i jeste cilj ovih reportaža: predstaviti vam lokalne atraktivne destinacije, prije svega.

Saplunara

Trajekt nas vozi oko 45 minuta i tu nas sunce napusti. U Sobri se iskrcavamo i krećemo cestom prema Saplunari, našoj krajnjoj destinaciji. Unutrašnjost otoka nismo niti vidjeli jer je već bio uveliko pao mrak i pogled je dosezao samo do dometa auto farova. U Saplunari nas već čekaju domaćin, Pero i njegov brat Tonči. Za dobrodošlicu dobijamo po čašicu domaćeg vina i travarice. Provodimo par veselih sati sa domaćinima koji su uvijek spremni za razgovor i šalu, a nakon toga odlazimo u sobe na spavanje. Probudio sam se oko 9 sati i ugledao oblake nad nama, što nije obećavalo lijepo vrijeme. Ali nakon samo sat svi se oblaci rasštrkaše i iznad Mljeta ostade samo čisto plavo nebo i sunce koje već grije kao usred ljeta. Mljet je inače poznat po činjenici da sezona plivanja nekad traje i do novembra!
Pijemo jutarnju kafu i nakon doručka kod ljubaznih domaćina krećemo u obilazak Saplunare. To je uvala na krajnjem južnom dijelu otoka. Sastav zemljišta uglavnom čini pijesak i zaštićen je od strane države, jer se na njemu nalaze rijetki endemski primjeri flore i faune. Plaže su od sitnog pijeska i čiste su i mirne u ovo doba godine. Idemo dalje do kraja uvale prema poznatoj pješčanoj uvali Blace. To je jedna od ljepših plaža na Jadranskom moru. Do nje se uglavnom dolazi pješke ili pristupom sa mora. Nakon kraće šetnje kroz borovu šumu izlazimo na pješčanu uvalu. Pusta je i djeluje lijepo i nekako mirno i spokojno. More je mirno. Nakon kraće šetnje po uvali pomalo razočarano gledamo na otpatke koje su nemarni ljudi ostavili iza sebe. Nadam se da će toga biti manje u budućnosti i da će plaža konačno dobiti nekoga ko će se brinuti o njenoj čistoći.

Jastog kao "zamjena"

Ipak se vraćamo na plaže koje su smještene u Saplunari i tu provodimo neko vrijeme plivajući i upijajući sunčeve zrake na pijesku. I za uživanje trebamo energiju. Po mogućnosti u vidu svježe ribe i sličnih morskih specijaliteta. Odlučujem društvo povesti u restoran na drugoj strani otoka. Tačnije, riječ je o konobi Stermasi, koja nudi dalmatinske specijalitete i nalazi se samo par stotina metara od Saplunare, samo sa druge strane otoka. Pogled se pruža prema obali i dijelu dubrovačke rivijere.
Svako naručuje svoje omiljeno jelo i uživamo u hrani na jednoj od kaskada, okruženi potpunim mediteranskim ugođajem. Nakon ručka, punog stomaka, dolazimo ponovo na plažu gdje se izležavamo i kupamo u čistoj vodi uvale. Voda je idealna za kupanje iako je septembar. Nakon nekoliko sati ležanja i kupanja, pakujemo se i odlazimo nazad kod Pere, u naše sobe. Domaćin nas presreće i pita za večeru. Tonči je, kaže, otišao da pogleda mreže, pa ako budu pune, neće biti problema za večeru. A ako mreže budu prazne, preporučuju nam rezervu, "nešto" iz porodice jastoga sa tjesteninom. Smijemo se i komentarišemo, ako je to rezerva, šta se može bolje uhvatiti u mreže!? Tonči se ipak vraća sa ulovom svježe ribe. Orada je na meniju. I to tek ulovljena. Ovo još rijetko na Jadranu možete dobiti i to za cijenu manju od većine restorana na jadranskoj obali. Nakon odlične večere i par čaša domaćeg vina otvaramo i bocu koju smo dobili na poklon od djevojke koja mi se još mota po mislima. U njeno zdravlje ispijamo tu bocu i odlazimo, svako u svoj krevet. Sutra imamo velike planove pri povratku u Sarajevo.

Odisejeva spilja

Budimo se idući dan i dočekuje nas jutro obasjano suncem. Dobro smo raspoloženi. Ovaj dan imamo u planu obići Odisejevu spilju. Nakon toga planiramo povratak u Sarajevo. Ipak se odlučujemo još neko vrijeme provesti na plaži u Saplunari. Nakon sušenja, pakujemo se i pozdravljamo domaćina. Cilj nam je selo Babino Polje, gdje se blizini nalazi Odisejeva spilja. Za samu spilju je vezana priča u kojoj se kaže da je spilju pohodio legendarni Odisej kada je pao u ruke otočkoj nimfi Kalipso. Nakon dvadesetak minuta vožnje stigosmo do Babinog Polja. Zaustavismo se kod jedne stare mještanke, što je prodavala domaće proizvode pored puta i upitasmo je za najkraći put do spilje. Nakon dobijenih instrukcija, složismo se da u povratku i kupimo nešto od domaće autohtone hrane. Stigosmo do mjesta gdje nam je rečeno da parkiramo vozilo i nastavimo se obilježenom stazom spuštati prema moru. Na stazi se nalazi nekoliko smiješnih znakova. Očigledno je neko ko je obilježavao put imao višak boje, a i želio je prolaznicima uveseliti put. Nama sigurno jeste.

Nakon nekoliko minuta spuštanja prema obali stigosmo do velikog kratera. To je ulaz u spilju sa kopnene strane. Krater nekada i nije postojao, ali se strop spilje urušio tako da se sada može prići i sa kopnene strane. Istina, to bih rado prepustio isključivo iskusnim alpinistima. Mi nastavljamo dalje prema obali, jer nas zanima kako doći do spilje sa mora. Nismo se mislili kupati, ali nismo mogli odoliti kada smo ugledali čisto more i ulaz u spilju. Jednostavno smo morali pa makar i zakasnili na trajekt. Brzo se presvlačimo i ulazimo u spilju plivajući. Sve izgleda nekako grandiozno. Ogromna gromada stijena je samo pola metra iznad nas, a kada pogledamo ka ulazu, more poprima veoma neobičnu plavu boju. Trik je u prelamanju svjetlosti. Šteta što nemamo vodootpornu kameru. U spilji ugledasmo sprave za lov na jastoge. Zaključujemo da ih u ovom području ima na pretek. Pored spilje susrećemo i par iz Južnoafričke Republike. I oni uživaju u čistoći mora i prirodnom ambijentu. Izlazimo iz spilje i mora, te nakon kraćeg odmora na stijenama krećemo nazad prema autu i trajektu za Prapratno. Usput stajemo i kupujemo malo domaćeg grožđa i smokvi od one iste stare mještanke koja nas je ljubazno uputila ka spilji.

Povratak sa sjetom

Ukrcavamo se na trajekt i sumiramo izlet. Bilo je kratko ali, svi se složismo, dinamično i interesantno. Usput smo objasnili i neke poželjne destinacije za obići južnoafričkom paru iz spilje. I oni su putnici na istom trajektu. Nakon iskrcanja odlučujemo se počastiti domaćim vinom. Pronalazimo poznatog Vinara Miloša na Pelješcu i kupujemo po bocu nadaleko poznatog Plavca. Vino ćemo ispijati u Sarajevu i prisjećati se detalja ovog kratkog puta. Ja ću ga se zasigurno sjećati do kraja života.