Istanbul asocira na Plavu Džamiju, Kapali čaršiju, Hagia Sofiju i slične svjetski poznate turističke atrakcije. I naravno, konstantnu gužvu. Petnaest miliona ljudi po zadnjim statistikama je registrovano u Istanbulu!
To je kao da živite u gradu sa svim stanovnicima BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore zajedno. Istorija grada je satkana u svakoj cigli koju vidite u starom dijelu grada. Još dosta toga čeka da bude otkriveno na mjestu gdje se spajaju kulture i kontinenti. Pokušat ću dočarati mjesta van uobičajnih turističkih ruta.
Krenuo smo od Galata tornja u naselju Karaköy. To je stari dio grada sa puno restorana i malih prodavnica. U toranj ne ulazim, nego prolazim pored njegovih visokih zidina i spuštam se prema, nadam se, obali Bosfora. Ulice u ovom dijelu grada su popločane kamenjem. Trotoari su uski da se jedva može dvoje mimoići. Mnoge ulice i nemaju trotoara, što predstavlja problem ako naletite na veliku grupu turista a tu se pojavi i automobil u prolazu. Automobili i pješaci se ipak nekako probijaju kroz ovaj, čini se beskonačan, splet ulica i sokaka. U tom mnoštvu građevina neke su prilično zapuštene i izgledaju kao da godinama niko ne živi u njima. Uz dobar plan obnove, Istanbul pruža ogroman potencijal u razvoju tržišta nekretnina.
U jednu takvu zapuštenu građevinu ulazim sa grupom turista. Saznajem da je tu bio konzulat Francuske u Otomanskom carstvu tokom 17. vijeka. Napuštena zgrada od tri sprata. Stepenice škripe kao u horor filmovima. Hodamo hodnicima i sobama u kojima su se vjerovatno vodili važni diplomatski razgovori dvije velike države u to vrijeme. Kombinacija starih zidova i stolarije u fazi raspadanja sa jedva funkcionalnim podom pruža posjetiocu jedinstven vizuelni osjećaj.
Sada ovaj prostor služi za umjetničke performanse raznih umjetnika. Nakon izlaza spuštam se dalje sokacima prema obali.
Dolazim do ulice koja se zove Bankalar Cade. Kako joj ime i govori ovo je ulica sa bankama. Jedna od ovih zgrada je bila i centralna banka u vrijeme Otomanske imperije. Tu je vjerovatno dolazio i novac iz Bosne i Hercegovine. Trenutno je tu javni muzej sa bibliotekom i restoranom. Zanimljive su i stepenice koje se spuštaju na ovu ulicu. Napravljene su u obliku osmice gdje se dva stepenika isprepliću na dva mjesta. Priča se da su bankari, koji su u doba procvata banaka stanovali u kućama iznad, dali izraditi ove lijepe stepenice da bi lakše i brže dolazili na posao. Bankari su i tada znali kako sebi olakšati i dolazak na posao. Danas su u mogućnosti srušiti čitavo jedno tržište nekretnina i ugroziti krov na glavom milionima ljudi.
Nastavljamo dalje prema obali Bosfora. Prolazimo pored par građevina sa zanimljivom kombinacijom cigle i drveta. Prolazimo i pored ulice koju neslužbeno zovu ulica crvenih fenjera u Istanbulu. Prostitucija je nelegalna. Nažalost, niti Istanbul nije imun na ovu vrstu kriminala.
Prelazimo prometnu cestu Kemeralti Cade i ulazimo u manju ulicu sa nekoliko zanatskih radnji koje prodaju razne vrste polovnih dijelova za kućanske aparate. Baš sve i svašta za majstore kojih ovdje još ima u velikom broju. Zaboravili smo vremena kad smo popravljali televizore i razne druge aparature. Sada to sve samo zamjenimo novim. Razvoj ima cijenu. Tu je i aščinica sa tradicijom od nekoliko desetljeća u Firin sokaku. Srećom ponuda i način prehrane se sporije mijenja. Iako ima ogroman broj restorana brze hrane (McD, KFC, ...), tradicionalni restorani drže korak kako po broju tako i po kvalitetu ponude. Sladokusci neka slijede ovaj link http://www.timeoutistanbul.com/en/fooddrink/article/2748/10-Best-Turkish-Street-Foods
Vrijeme je za posjetu Ruskoj pravoslavnoj crkvi. To je crkva Svetog Panteleimona i nalazi se na šestom katu (turska riječ) stambene zgrade. Neobično mjesto za jednu crkvu. Penjemo se stepenicama do kraja gdje se nalazi prostorija za religijske obrede. Tu je i mali kutak sa religijskim štivom. Pogled je na okolne krovove zgrada. Primjetan je nesklad raznih stilova gradnje i materijala. Velik broj ljudi u tišini obilazi ovaj prostor. Nije baš jasno tko obilazi crkvu kao turista, a ko je došao da se moli. U tišini napuštamo, za naše poimanje, ovu neobičnu crkvu. Teško mi je zamisliti da živim u zgradi gdje je na nekom spratu smještena bogomolja.
Prolazimo kroz ulice pune radnji sa raznim kućnim potrepštinama. Nigdje više korištenih instalacija i raznih dijelova za kućne aparate nisam vidio na jednom mjestu. Razni dijelovi od mašina za veš, dijelova za čamce, motorna vozila, boje, pribori za umjetnike,... Jednom riječju svaštara. Dolazim do Caravan Saray. Prostor na dvije etaže gdje su se nekad odmarali karavani sa istoka.
Gornji sprat je služio za odmor kamila nakon napornog i dugog puta sa istoka. Sad su tu napuštene prostorije i zanatske radnje za popravku raznih mašina. Pojedine prostorije sada služe kao umjetničke galerije. Neobično mjesto. U prolazu, u dvorištu, grupa ljudi koji skupljaju i obrađuju metal. Naravno tu je i stariji čovjek sa kolicima natovarenim željeznim otpadom. Sve je više ljudi koji svoj opstanak baziraju na otpadu. Što je nekome višak, drugima je prihod. Dolazimo do luke za brodove koje mnogobrojne turiste vode na obilazak Bosfora. Pored luke je jedan lokalni ribar sa solidnim ulovom. Sumnjam da bih probao ribu koju je ulovio. Kanal je pun raznih vrsta otpada. Organskog i neorganskog.
Ogroman broj meduza koje se vide i na površini uz obali ide u prilog tvrdnji da čovjekov uticaj na okolinu uzrokuje nepredvidive odgovore prirode. Ovaj tekst govori o fenomenu nagle pojave velikog broja meduza u svjetskim morima: http://qz.com/133251/jellyfish-are-taking-over-the-seas-and-it-might-be-too-late-to-stop-them/
Nakon kupovine karata ukrcavamo se na brod koji nas vozi do dijela Istanbula koji u novije vrijeme naseljavaju umjetnici (Fener).
Na lijevoj strani prolazimo pored Bugarske pravoslavne crkve koja je kompletna napravljena od metala. Prizorom dominira i internat Phanar tj. grčka pravoslavna škola. Nakon iskrcavanja prolazimo kroz lijep priobalni park i ulazimo u naselje koje je nekad bilo naseljeno većinom Grcima. Još se mogu vidjeti kuće od drveta iz tog vremena. U zadnje vrijeme mnogi umjetnici kupuju ili renoviraju urušene dvospratnice. Ulazimo u jedan skriveni park, lijepo uređen i održavan. Na kraju parka je mala grčka pravoslavna crkva. Ljubazni domaćini nas puštaju da razgledamo unutrašnjost koja je ukrašena malim ikonama izrađenim na drvetu. Napuštamo ovu lijepu prirodnu oazu koju pored turista posjećuje i malobrojna Grčka manjina tokom pravoslavnih praznika.
Ubrzo nakon izlaza šetnjom dolazimo do gomile trgovačkih štandova koji ionako usku ulicu pretvaraju u pijacu sa prolazom za potencijalne mušterije. Štandovi sa voćem, povrćem, odjećom uz frizerske radnje i stare kafane dominiraju ulicom. Cijene su vidno manje nego za iste proizvode kupljene na Levent-u ili Bešiktašu. Kratko obilazimo i jednu stariju kafanu u vlasništvu bivšeg prvaka i olimpijca Turske u hrvanju grčko-rimskim stilom. Nisam uspio otkriti njegovo ime iako je njegova fotografija dominira na zidu iz vremena kad je bio na vrhuncu karijere. Unutrašnjost izgleda kao da je vrijeme stalo u sedamdesetim godinama. Sjetih se kad sam kao dijete na kratko ušao u neku od malobrojnih kafana u Derventi. Stare, i žute, fotografije na zidovima. Drveni stolovi i stolice za kojim sjede stariji lokalni muškarci. Osmjehuju se i pozdravljaju. Uzvraćamo pozdrav i odlazimo dalje u razgledanje.
Dolazimo i do Phanar-a. To je grčka pravoslavna škola za dječake koja je sad u privatnom vlasništvu. Građevina se ističe ljepotom i spojem raznih stilova građenja. U neposrednoj blizini je vizantijska Crkva sv. Marije od Mongola. To je jedina vizantijska crkva u Istanbulu koja nije pretvorene u džamiju. Dokaz tj. naredba Sultana se nalazi na crkvenom zidu. I ovdje dominira ikonografija na drvetu uz vidljive tragove požara koji su nekoliko puta prijetili da unište crkvu u njenoj burnoj istoriji.
Misteriozan je i ulaz u podzemni tunel dug oko 5 km koji, kako kaže lokalni svećenik, vodi do Aja Sofije. Trenutno je dopušteno samo istraživačima da se kreću tunelom jer nije siguran za turiste. Vrijeme neodržavanja čini svoje. Napuštamo lijepo uređeno crkveno dvorište i nastavljamo dalje da se spuštamo prema obali u pravcu Crkve Sv. George gdje je sjedište Carigradskog patrijarhata.
Važnost Carigradskog patrijarha ogleda se u činjenici da on predsjedava lično ili putem izaslanika svakim saborom pravoslavnih crkvenih poglavara. Bogomolja je specifična i po tome što se u njoj nalazi i ulomak stuba na kojem je Isus Krist bio vezan i bičevan od strane rimskih vojnika prije samog raspeća.
U crkvi se nalazi i uzvišeno mjesto za Patrijarha. Nasuprot njega se nalazi mjesto predviđeno isključivo za vrhovnog poglavara rimokatoličke crkve. Nedavno je tu bio Papa Franjo.
Nakon nekoliko sati hodanja i obilazaka mjesta i građevina sa bogatom prošlošću uputili smo se laganom šetnjom do metro stanice. Uz put razmišljam o bogatoj istoriji Istanbula, kao i o odnosima Grčke i Turske. Komplikovani odnosi puni sukoba i nepovjerenja. Veliku ulogu u pogoršanju tih odnosa imaju i mediji. Odlazimo na zaslužen ručak. Ponuda je Pide sa sirom. Pizza, pita i pida imaju skoro identične sastojke. Samo priprema razlikuje ta odlična jela za stanovništva manjih platežnih mogućnosti.
Dok šetam sa poznanikom iz Poljske prema stanici metroa ispred nas se uključuje čistač cipela noseći opremu za čišćenje. Poznanik me tiho upozorava da se ne obazirem niti pokušam podići četku za cipele koja će uskoro "slučajno" da padne sa postolja koje nosi čistač. Slušam sa nevjericom. Stvarno četka pada par metara ispred nas. Mi mirno prolazimo i ne obraćamo pažnju. Stari trik. Ako se sagnete, podignete i vratite vlasniku četku on vam u znak zahvalnosti ponudi čišćenje cipela. Prilično teško za odbiti. Kad napokon pristanete, nakon čišćenja on ipak želi naplatiti svoj "rad". Ako ne pristanete, počinje galama i privlačenje pažnje okoline. Kao stranac, možete se naći u u nezavidnoj situaciji. Najbezbolnije rješenje je da jednostavno platite. Nakon nekoliko minuta ponovo je drugi čistač cipela ispred nas. Isti scenario. Opet vješto ispuštanje četke. Mi mirno prolazimo. Sad je već smiješno. Znaju li šta znači koordinacija?! To je ipak bolje nego da vam bude neugodno, sa nekoliko lira manje u novčaniku gdje još "hranite" i održavate ovaj vid "turističke" ponude.
Ulazim u metro na stanici Golden horn koja se nalazi na sredini mosta. Odlazim u dio Istanbula gdje dominiraju visoki poslovni neboderi. Ovdje se trenutno dešava nova istorija za Tursku gdje je ekonomija u prvom planu. Nakon izlaska kod stanice Istanbulskog tehničkog univerziteta primijetim uz cestu nekoliko izbjeglica iz Sirije kako prose. Turska je primila skoro dva miliona izbjeglica iz te države. Nadam se najboljem i za izbjeglice i za Tursku.
To je kao da živite u gradu sa svim stanovnicima BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore zajedno. Istorija grada je satkana u svakoj cigli koju vidite u starom dijelu grada. Još dosta toga čeka da bude otkriveno na mjestu gdje se spajaju kulture i kontinenti. Pokušat ću dočarati mjesta van uobičajnih turističkih ruta.
U jednu takvu zapuštenu građevinu ulazim sa grupom turista. Saznajem da je tu bio konzulat Francuske u Otomanskom carstvu tokom 17. vijeka. Napuštena zgrada od tri sprata. Stepenice škripe kao u horor filmovima. Hodamo hodnicima i sobama u kojima su se vjerovatno vodili važni diplomatski razgovori dvije velike države u to vrijeme. Kombinacija starih zidova i stolarije u fazi raspadanja sa jedva funkcionalnim podom pruža posjetiocu jedinstven vizuelni osjećaj.
Dolazim do ulice koja se zove Bankalar Cade. Kako joj ime i govori ovo je ulica sa bankama. Jedna od ovih zgrada je bila i centralna banka u vrijeme Otomanske imperije. Tu je vjerovatno dolazio i novac iz Bosne i Hercegovine. Trenutno je tu javni muzej sa bibliotekom i restoranom. Zanimljive su i stepenice koje se spuštaju na ovu ulicu. Napravljene su u obliku osmice gdje se dva stepenika isprepliću na dva mjesta. Priča se da su bankari, koji su u doba procvata banaka stanovali u kućama iznad, dali izraditi ove lijepe stepenice da bi lakše i brže dolazili na posao. Bankari su i tada znali kako sebi olakšati i dolazak na posao. Danas su u mogućnosti srušiti čitavo jedno tržište nekretnina i ugroziti krov na glavom milionima ljudi.
Vrijeme je za posjetu Ruskoj pravoslavnoj crkvi. To je crkva Svetog Panteleimona i nalazi se na šestom katu (turska riječ) stambene zgrade. Neobično mjesto za jednu crkvu. Penjemo se stepenicama do kraja gdje se nalazi prostorija za religijske obrede. Tu je i mali kutak sa religijskim štivom. Pogled je na okolne krovove zgrada. Primjetan je nesklad raznih stilova gradnje i materijala. Velik broj ljudi u tišini obilazi ovaj prostor. Nije baš jasno tko obilazi crkvu kao turista, a ko je došao da se moli. U tišini napuštamo, za naše poimanje, ovu neobičnu crkvu. Teško mi je zamisliti da živim u zgradi gdje je na nekom spratu smještena bogomolja.
Prolazimo kroz ulice pune radnji sa raznim kućnim potrepštinama. Nigdje više korištenih instalacija i raznih dijelova za kućne aparate nisam vidio na jednom mjestu. Razni dijelovi od mašina za veš, dijelova za čamce, motorna vozila, boje, pribori za umjetnike,... Jednom riječju svaštara. Dolazim do Caravan Saray. Prostor na dvije etaže gdje su se nekad odmarali karavani sa istoka.
Ogroman broj meduza koje se vide i na površini uz obali ide u prilog tvrdnji da čovjekov uticaj na okolinu uzrokuje nepredvidive odgovore prirode. Ovaj tekst govori o fenomenu nagle pojave velikog broja meduza u svjetskim morima: http://qz.com/133251/jellyfish-are-taking-over-the-seas-and-it-might-be-too-late-to-stop-them/
Nakon kupovine karata ukrcavamo se na brod koji nas vozi do dijela Istanbula koji u novije vrijeme naseljavaju umjetnici (Fener).
Ubrzo nakon izlaza šetnjom dolazimo do gomile trgovačkih štandova koji ionako usku ulicu pretvaraju u pijacu sa prolazom za potencijalne mušterije. Štandovi sa voćem, povrćem, odjećom uz frizerske radnje i stare kafane dominiraju ulicom. Cijene su vidno manje nego za iste proizvode kupljene na Levent-u ili Bešiktašu. Kratko obilazimo i jednu stariju kafanu u vlasništvu bivšeg prvaka i olimpijca Turske u hrvanju grčko-rimskim stilom. Nisam uspio otkriti njegovo ime iako je njegova fotografija dominira na zidu iz vremena kad je bio na vrhuncu karijere. Unutrašnjost izgleda kao da je vrijeme stalo u sedamdesetim godinama. Sjetih se kad sam kao dijete na kratko ušao u neku od malobrojnih kafana u Derventi. Stare, i žute, fotografije na zidovima. Drveni stolovi i stolice za kojim sjede stariji lokalni muškarci. Osmjehuju se i pozdravljaju. Uzvraćamo pozdrav i odlazimo dalje u razgledanje.
Dolazimo i do Phanar-a. To je grčka pravoslavna škola za dječake koja je sad u privatnom vlasništvu. Građevina se ističe ljepotom i spojem raznih stilova građenja. U neposrednoj blizini je vizantijska Crkva sv. Marije od Mongola. To je jedina vizantijska crkva u Istanbulu koja nije pretvorene u džamiju. Dokaz tj. naredba Sultana se nalazi na crkvenom zidu. I ovdje dominira ikonografija na drvetu uz vidljive tragove požara koji su nekoliko puta prijetili da unište crkvu u njenoj burnoj istoriji.
Misteriozan je i ulaz u podzemni tunel dug oko 5 km koji, kako kaže lokalni svećenik, vodi do Aja Sofije. Trenutno je dopušteno samo istraživačima da se kreću tunelom jer nije siguran za turiste. Vrijeme neodržavanja čini svoje. Napuštamo lijepo uređeno crkveno dvorište i nastavljamo dalje da se spuštamo prema obali u pravcu Crkve Sv. George gdje je sjedište Carigradskog patrijarhata.Važnost Carigradskog patrijarha ogleda se u činjenici da on predsjedava lično ili putem izaslanika svakim saborom pravoslavnih crkvenih poglavara. Bogomolja je specifična i po tome što se u njoj nalazi i ulomak stuba na kojem je Isus Krist bio vezan i bičevan od strane rimskih vojnika prije samog raspeća.
Nakon nekoliko sati hodanja i obilazaka mjesta i građevina sa bogatom prošlošću uputili smo se laganom šetnjom do metro stanice. Uz put razmišljam o bogatoj istoriji Istanbula, kao i o odnosima Grčke i Turske. Komplikovani odnosi puni sukoba i nepovjerenja. Veliku ulogu u pogoršanju tih odnosa imaju i mediji. Odlazimo na zaslužen ručak. Ponuda je Pide sa sirom. Pizza, pita i pida imaju skoro identične sastojke. Samo priprema razlikuje ta odlična jela za stanovništva manjih platežnih mogućnosti.
Dok šetam sa poznanikom iz Poljske prema stanici metroa ispred nas se uključuje čistač cipela noseći opremu za čišćenje. Poznanik me tiho upozorava da se ne obazirem niti pokušam podići četku za cipele koja će uskoro "slučajno" da padne sa postolja koje nosi čistač. Slušam sa nevjericom. Stvarno četka pada par metara ispred nas. Mi mirno prolazimo i ne obraćamo pažnju. Stari trik. Ako se sagnete, podignete i vratite vlasniku četku on vam u znak zahvalnosti ponudi čišćenje cipela. Prilično teško za odbiti. Kad napokon pristanete, nakon čišćenja on ipak želi naplatiti svoj "rad". Ako ne pristanete, počinje galama i privlačenje pažnje okoline. Kao stranac, možete se naći u u nezavidnoj situaciji. Najbezbolnije rješenje je da jednostavno platite. Nakon nekoliko minuta ponovo je drugi čistač cipela ispred nas. Isti scenario. Opet vješto ispuštanje četke. Mi mirno prolazimo. Sad je već smiješno. Znaju li šta znači koordinacija?! To je ipak bolje nego da vam bude neugodno, sa nekoliko lira manje u novčaniku gdje još "hranite" i održavate ovaj vid "turističke" ponude.
Posted by Dzenan Buzadzic on Tuesday, 24 February 2015
Ulazim u metro na stanici Golden horn koja se nalazi na sredini mosta. Odlazim u dio Istanbula gdje dominiraju visoki poslovni neboderi. Ovdje se trenutno dešava nova istorija za Tursku gdje je ekonomija u prvom planu. Nakon izlaska kod stanice Istanbulskog tehničkog univerziteta primijetim uz cestu nekoliko izbjeglica iz Sirije kako prose. Turska je primila skoro dva miliona izbjeglica iz te države. Nadam se najboljem i za izbjeglice i za Tursku.
Nema komentara:
Objavi komentar